| Ugovori o uzdržavanju starijih– spas ili zamka? |
|
|
|
Kada starija osoba koja živi sama i nema djecu zaključi da više ne može brinuti sama o sebi, treba razmisliti kako barem sačuvati, ako ne i poboljšati kvalitetu svoga dotadašnjeg života. Pri tome treba znati da izbor daljnjeg puta ovisi o visini ukupne imovine kojom raspolaže, a koju želi koristiti za svoje uzdržavanje. Prije nego se odluči za taj korak i prihvati ponudu uzdržavatelja, svejedno od koga, starija osoba mora biti svjesna slijedećeg: - svojih trenutnih i budućih predvidivih potreba koje mogu nastati do kraja njezinog života, imajući u vidu svoje zdravstveno stanje, dob i navike; - da uzdržavatelj uzima obvezu uzdržavanja od dana ovjere ugovora do trenutka njezine smrti, s ciljem stjecanja dijela ili ukupne njezine imovine; - da vrijednost svoje imovine treba utvrditi procjenom nekretnina, vrijednih predmeta, dionica; - da od barem dvaju odvjetnika treba dobiti pravno mišljenje kakav ugovor treba sklopiti i što u njega „staviti" - da je budući uzdržavatelj ne bi izigrao; - da nasljednici uzdržavatelja, ako on umre prije uzdržavane osobe, mogu odbiti prihvat ugovorne obveze, zatražiti „prebijanje" obostranih tražbina, o čemu, ako nema sporazuma, odlučuje sud; - svaki se ugovor može raskinuti sporazumno, ali ako uzdržavatelj to ne prihvatiti, onda se raskid ugovora i naknada pretrpljene štete mogu ostvariti samo sudskim putem (tužba, dokazi i svjedoci); - raskid ugovora predviđa i zakon za slučaj kada ugovorne strane žive zajedno, a odnosi im se toliko poremete da zajednički život postane nepodnošljiv; - eventualni spor za naknadu štete oštećena strana pokreće sama i snosi trošak do okončanja Ako starija osoba nije u stanju sama prosuditi o navedenim pojedinostima, potpis i ovjeru ugovora ne vrši bez odvjetnika ili zakonskog zastupnika. Ugovor o doživotnom uzdržavanju Oba tipa ugovora su zakonita i obvezuju „davatelja uzdržavanja" da potrebitu stariju osobu (kao „primatelja uzdržavanja") - uzdržava do njezine smrti. Oba se sklapaju u pisanom obliku i dopuštaju ugovaranje odredbe o zabilježbi tereta na nekretnini. Međutim, bitna razlika između ta dva tipa ugovora odnosi se na odredbe koje reguliraju vrijeme kada se vrši prijenos imovine s imena uzdržavane osobe na ime uzdržavatelja. Te važne razlike starija osoba mora biti svjesna kako ne bi kasnije bila izigrana. Povjerenje je podloga svake prijevare!
Ako se starija osoba ipak odluči za takav ugovor, onda u njega treba obvezno unijeti odredbu čl. 587 navedenog zakona kako bi u zemljišnim knjigama zasnovala u svoju korist teret uzdržavanja na nekretnini koju uzdržavatelj prenese na svoje ime. Tako se barem donekle osigura da uzdržavatelj nekretninu neće preprodati - bez obveze uzdržavanja. Ovakav ugovor treba ovjeriti javni bilježnik - takozvanom solemnizacijom! Kako to rade razvijene zemlje? Ugovori o doživotnom uzdržavanju starijih u razvijenim zemljama sklapaju se i provode pod strogim nadzorom državnih socijalnih službi. Osobe koje pokažu zanimanje za uzdržavanje moraju ispuniti stroge, zakonom propisane uvjete nakon čega socijalna služba s njima sklapa ugovor na probni rok od tri mjeseca. Rok se postupno produžuje samo ako je uzdržavana osoba u svemu zadovoljna, što prati i ocjenjuje socijalni radnik. Naknada za uzdržavanje i prijenos imovine uzdržavane osobe regulirani su propisima o socijalnoj skrbi. |



