HALO za POMOĆ>

Ugovor o doživotnom uzdržavanju sklapa se onda kad starija osoba želi ostati vlasnik svoje imovine - do trenutka svoje smrti! Takav ugovor pruža starijoj osobi veću sigurnost jer vlasništvo njezine imovine na davatelja uzdržavanja prelazi u trenutku njezine smrti. Ugovor se sastavlja u pisanom obliku, a ovjerava ga nadležni sudac ili javni bilježnik - tzv. solemnizacijom ili u obliku javnobilježničkog akta. Ugovor se upisuje u zemljišne knjige zbog zabilježbe tereta na nekretnini uzdržavane osobe. Ugovor o uzdržavanju zovu i „ugovorom na sreću" - jer ugovorne strane ne znaju koliko dugo će trajati uzdržavanje. Iako je starija osoba i kod ovoga ugovora slabija strana, on je za nju ipak veća zaštita od ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, jer formalno „drži" u obvezi uzdržavatelja - sve do njezine smrti.

Oprez starije osobe potreban je i zbog toga što je teško odrediti koliku imovinu bi trebala ustupiti svom uzdržavatelju. Ni uzdržavatelj ne zna (osim ako nije saznao za skoru smrt starije osobe) koliko dugo će ona živjeti i hoće li troškovi uzdržavanja premašiti vrijednost ugovorene imovine koju ima steći nakon njezine smrti. Starija osoba mora biti oprezna kako uzdržavatelj ne bi u ugovor unio neke odredbe koje bi mu omogućile manipulacije na štetu starije osobe. Ako uzdržavatelj umre prije uzdržavane osobe, a njegovi nasljednici ne prihvate ugovorne obveze ili njih ne prihvati uzdržavana osoba, te među strankama ne bude sporazuma, međusobne obveze utvrđuje sud.

Zakon predviđa raskid ugovora o uzdržavanju i to sporazumno ili sudskim putem. Nepošteni uzdržavatelji najčešće ne pristaju na sporazum nego starije osobe upućuju na sud, što je krajnje nehuman čin, jer znaju da se one zbog godina, zdravlja i troškova nisu u stanju upuštati u dugoročne sudske sporove i dokazivati zloporabu potpisanog ugovora.